Nagrada “Fran Galović” dodijeljena Moniki Herceg

Jubilarno 25. izdanje Međunarodnog festivala književnosti “Galovićeva jesen” održano je od 23. do 28. listopada u Koprivnici.

Književni festival „Galovićeva jesen“ organizira se u čast književnika Frana Galovića, rođenog u Peterancu kod Koprivnice. Prvi put organiziran je 1994. godine, tijekom godina izmjenjivali su se njegovi organizatori, a samim time i koncepcija festivala, u rasponu od zavičajne do međunarodne manifestacije. Podravsko-progorski ogranak Društva hrvatskih književnika aktivnije se uključuje u organizaciju “Galovićeve jeseni” 2009. godine, zahvaljujući čemu je manifestacija ubrzo dobila i međunarodni karakter – osim domaćih književnika, gosti Festivala postali su i strani književnici, a o ovogodišnjim inozemnim i hrvatskim gostima festivala više možete pročitati ovdje. Tijekom godina, „Galovićeva jesen“ izrasla je u najznačajniju književnu manifestaciju Koprivnice i Podravine. Važno mjesto zauzima i na karti zbivanja u hrvatskoj kulturi, a Nagrada „Fran Galović“ za najbolje djelo zavičajne tematike i/ili identiteta cijenjena je na nacionalnoj razini.

Od 2017. godine Organizacijski odbor festivala odlučio je da će i Nagradu “Mali Galović” podići na nacionalnu razinu te je ove godine na natječaj pristiglo 107 radova iz cijele Hrvatske.

Obrazloženje uz proglašenje tri ravnopravna dobitnika nagrade „Mali Galović 2018.“

Povjerenstvo u sastavu Maja Krulić Gačan, Petar Lukačić i Darko Pernjak zaprimilo je na natječaj 107 učeničkih radova. Prijavljeno je 33 priča i 74 pjesama, a sudjelovali su učenici iz Koprivnice, Đurđevca, Županje, Križevaca, Svete Nedjelje, Zagreba, Generalskog stola, Kalnika, Karlovca, Kastva, Rijeke, Splita, Požege, Knina, Dugog Sela, Kravarskog, Josipovca, Rešetara, Svibovca, Siska, Neviđana, Moravica, Rasinje, Kalinovca i Vinkovci. Najčešći motivi, očekivano jer se ipak radi o natječaju za Galovićevu jesen, bili su jesen, lišće i kiša. Povjerenstvo je izrazito zadovoljno i s kvantitetom i kvalitetom ovogodišnjih radova, zbog čega je odlučilo dodijeliti čak tri ravnopravne nagrade „Mali Galović 2018.“

Povjerenstvo je u užu konkurenciju za nagrade izabralo slijedeće učenike i radove:

  1. Dubravka Težak s pjesmom „Portret“
  2. Klara Thavenet s pričom „Nesvakidašnja ljubavna priča“
  3. Rebeka Crnoja s pjesmom „Filomela“
  4. Nikola Jadanec s pjesmom „Pauk“
  5. Dorotea Mirić s pričom „U pet sekundi“
  6. Leon Bedeković Arnaut s pjesmom „Osjećaj“
  7. Hana Živko s pjesmom „Ta vrtlog si ti“
  8. Lorena Golub s pjesmom „Poplun se više ne odigava“

Povjerenstvo je imalo vrlo nezahvalan zadatak da između 8 finalista izdvoji troje najboljih.  Dobitnice nagrade „Mali Galović 2018“ su Klara Thavenet, Rebeka Crnoja i Lorena Golub.

Klara Thavenet na natječaj je poslala dva rada, pjesmu Spašena od svijeta i priču Nesvakidašnja ljubavna priča. U jednom je trenutku, jer povjerenstvo je čitalo kao da su radovi šifrirani, samo po naslovima, sama sebi konkurirala i u tijesnoj borbi pobjedu je odnijela njena priča. To dovoljno govori o talentu mlade učenice. Nesvakidašnja ljubavna priča ispričana je iz neočekivanog kuta, naime ljubavnu priču nam priča mobitel koji poput najboljeg prijatelja zna sve tajne vlasnika i ponaša se kao tajni zaštitnik.

Rebeka Crnoja  pod naslovom Filomela donosi pjesnički niz od tri pjesme: Opušak, Počupano perje, Pjev ptice koja gori. Već samim naslovom sugerira ozbiljnost i temu ženske patnje, u slobodnim stihovima iznosi precizne misli i jasne pjesničke slike.

Lorena Golub je na natječaj poslala 5 pjesma pisanih na kajkavskom jeziku, u njima je pokazala sav svoj raspon uživljavanja, neke su pisane u stilu pošalica dok u drugim progovara vrlo ozbiljno. Svakako valja pohvaliti neusiljenu, spontanu rimovanost njenih stihova. Jedna pjesma joj se čak zove Pisme Galoviću, no povjerenstvo nije uspjela njome pridobiti, već se odlučilo nagraditi je za njenu pjesmu, jedinu koja nije rimovana, Poplun se više ne odigava, u kojoj je vjerno, intimistički i slikovito, progovara o prebabi koja je otišla Gore.

U ime Povjerenstva, Darko Pernjak

Povjerenstvo za dodjelu Nagrade „Fran Galović“ 2018. za najbolju knjigu na temu zavičaja i/ili identiteta od 61 knjige pristigle na natječaj odabralo je 10 finalista. U odabiru pobjednika, kao i prošle godine, pomagali su im – čitatelji. Naime, u narodnim knjižnicama u Koprivnici, Križevcima, Đurđevcu i Virju čitatelji su mogli glasovati za svojeg favorita među 10 ponuđenih, a najviše glasova dobila je Marina Šur Puhlovski.

Obrazloženje dodjele “Nagrade Fran Galović 2018.” prenosimo u cjelosti

Na ovogodišnji natječaj za Nagradu Fran Galović za najbolju knjigu na temu zavičaja i/ili identiteta pristiglo je rekordnih 66 knjiga. Gotovo identičnom rečenicom započeo sam i prošlogodišnje obrazloženje, što znači da iz godine u godinu rušimo rekord u broju prijavljenih naslova, a što pak valjda znači da nagrada dobiva na značenju i da su, ponovno ponavljam iz prošle godine, tematski okviri natječaja jednako aktualni danas kao i prije stotinjak godina kada ih je u svojim besmrtnim stihovima, prozi i dramama tematizirao naš Fran, čije ime nagrada ponosno nosi.

Prosudbeno povjerenstvo za dodjelu nagrade, koje je djelovalo u sastavu: Željka Lovrenčić, Matija Ivačić i Mario Kolar (predsjednik), odabralo je prvo deset finalista. Mislim da je red da ih se u ovoj prilici ponovno spomene jer se odreda radi o odličnim djelima. Abecednim redom to su: Božica Brkan: Život večni, Monika Herceg:  Početne koordinate, Tanja Mravak: Naša žena, Franjo Nagulov: Obnovljivi izvor energije, Denis Peričić: Tijelo od snova, Mile Stojić: Himna poraženih, Drago Štambuk: Theurgia, Marina Šur Puhlovski: Divljakuša, Milko Valent: Otvorena rosa i Irena Vrkljan: Pjesme, nepjesme. Među ostalim, primjetljivo je da ove godine – nakon dužeg razdoblja – dominira poezija, odnosno da je – nakon dužeg razdoblja njegove dominacije – prisutan samo jedan roman, dok s druge strane autori ponovno dolaze iz svih dijelova Hrvatske te zavičaj i/ili identitet tematiziraju na različite načine.

Kao i nekoliko prošlih godina, o dobitniku nagrade glasovali su i čitatelji u knjižnicama u Koprivnici, Križevcima, Đurđevcu, Virju, Ludbregu te na Sveučilištu Sjever, a najviše glasova dobio je upravo jedini roman među finalistima – Divljakuša Marine Šur Puhlovski. No, koliko god poštivalo preferencije čitatelja, prosudbeno povjerenstvo ove godine ipak – i to po prvi puta – nije u potpunosti dijelilo njihovo mišljenje. Naime, jednoglasnom odlukom prosudbeno je povjerenstvo svoje povjerenje dalo zbirci poezije Početne koordinate Monike Herceg.

Radi se prvoj knjizi mlade pjesnikinje iz Siska, sa životnom adresom u Zagrebu. Kao prvonagrađenu na natječaju Goranova proljeća za mlade pjesnike, knjigu je objavilo Studensko kulturno-umjetničko društvo Ivan Goran Kovačić iz Zagreba, urednik Slađan Lipovec. Inače, osim spomenute nagrade Goran za mlade pjesnike, zbirka je dobila i nagradu Kvirinovih pjesničkih susreta za mlade autore, a za novi poetski rukopis autorica je dobila i Nagradu Na vrh jezika za mlade pjesnike. Tako se ova Galovićeva nagrada pridružuje sada već nizu potpuno zasluženih nagrada ovom iznimnom pjesničkom glasu koji vraća vjeru u poeziju u nesklonim joj vremenima.

Na najbolji način svjedoči to sama zbirka Početne koordinate, koja se čita kao uzbudljiva priča o jednom zavičaju i jednoj obitelji. Naime, infantilizirani ženski subjekt u zbirci zaputio se „stazom prohodnom rijetkima“, kako sama nagovješćuje u uvodnoj pjesmi, stazom evociranja osoba i događa vlastitog djetinjstva, pa čak i vlastite pretpovijesti, što je vidljivo kroz tematiziranje sudbina prabaka i pradjedova, i to ne slučajno, nego zato što njihovo nasljeđe živi i danas, bilo u vidu „nasljednih osobina“ ili „nasljednih bolesti“, ili pak pojedinih, uglavnom iracionalnih vjerovanja zavičajne joj ruralne sredine („pamtimo da treba paziti na daždevnjake / oglušit ćemo ako ih nagazimo / pamtimo da zmije treba pustiti da prođu / ako nam pripriječe put / one gutaju stvorove lukavo“). No, središnje su ličnosti njezine priče ipak neposredni pretci, otac i majka te djed i baka, kao i njezina braća, čije su živote često posjećivali nesreća, bolest i ludilo, ali i smrt, što je, unatoč tome što sve to promatra naizgled rezervirano i neutralno, pa i djetinje naivno, ipak ostavilo rane i na samoj poetskoj komentatorici, koja u jednom trenutku mora zaključiti: „trebalo nas je / podmazivati  s više toplih riječi (…) i bilo je teško zarasti bez topline“ (zbližavanje sa zemljom). Nedostatak te obiteljske „topline“, odnosno nemogućnost (emocionalnog) „zarastanja“, vjerojatno predstavlja onaj pokretački mehanizam koji je generirao temeljnu sumornu atmosferu zbirke, koja se – unatoč tome što je podijeljena na četiri poglavlja korespondentna godišnjim dobima – doima kao da se cijela ustvari odvija ujesen, u nekom polumraku, poluhladnoći: „u našoj kući… / žive ljudi koji su umrli // proljeće nikada ne ulazi“ (plodnost). Motivi ostalih godišnjih doba tek povremeno nadiru u pojedinim pjesmama naizgled korigirajući taj temeljni osjećaj, pogotovo kroz opise tipičnih poljskih radova i drugih običaja ruralne joj zavičajne sredine, zbog čega pak, kao i zbog četveročlane godišnje dobne strukture s uvodnom i završnom pjesmom, te zbog svojevrsnog zlogukog osjećaja smrti koji nadsvođuje gotovo sve, pa i one ozarenije motive u zbirci, ova zbirka povremeno podsjeća na samog Galovića.

U svakom slučaju, Monika Herceg svojom zbirkom na potpuno inovativan, moderan, sadržajno punokrvan te jezično i stilski neviđeno raskošan, a još uvijek komunikativan način pristupa ustvari staroj temi zavičaja i djetinjstva, i to onog tradicionalnog, ruralnog, podarujući joj novo, cifrano ruho, čime u potpunosti zaslužuje nagradu koja nosi ime velikog joj prethodnika na tome području.

U ime prosudbenog povjerenstva, dr. sc. Mario Kolar, predsjednik


© 2014 Galovićeva jesen. Sva prava pridržana