Nagrada “Fran Galović” za najbolje objavljeno književno djelo hrvatskih pisaca na temu zavičaja i/ili identiteta za 2022. pripala je Miroslavu Kirinu za knjigu Babanija (Naklada Ljevak, 2021.). Odlučilo je tako prosudbeno povjerenstvo, u kojem su bili Mario Kolar (predsjednik), Julijana Matanović i Zlatko Krilić. Nagrada je dodijeljena 5. studenog u Galeriji “Mijo Kovačić” u Koprivnici. Više o dodjeli.
Obrazloženje nagrade
Nitko ne zna gdje je Babanija, pa ni što je to uopće. Ne zna to vjerojatno ni Miroslav Kirin koji je o njoj napisao knjigu. No, lako Kirinu, jer knjige se mogu pisati i o onome čega nema, a Babanije možda nema. A možda je i ima. Možda je Babanija ustvari Banija ili Banovina, no možda je Istra, a možda New York, da spomenemo samo neke opcije koje autor nudi u svojoj knjizi, koja je pisana u jednako neodređenoj formi poetskih i proznih, a ustvari dominantno moješanih poetsko-proznih zapisa, svojevrsnih pjesmopriča ili pričopjesama (koje ponekad podsjećaju i na esej, leksikografsku natuknicu, dijalog, pismo, dnevnički zapis…). Da bi to mogla biti Banija/Banovina, neki bi pomislili oslanjajući se na autorovu biografiju, u kojoj je zabilježeno da je rođen u Sisku te da je osnovnu i srednju školu završio u Petrinji. Oni za koje je tekst neovisan o zbilji, oslonili bi se pak na činjenicu da se u samoj knjizi više puta spominju Petrinja, Glina, Gornji Viduševac, Cepeliš, rijeka Kupa i druge banijsko/banovinske geografske realije. U pojedinim zapisima spominju se i rat, potres, depopulacija i ostale nepogode koje su zahvatile taj kraj. No, s druge strane, na zaključak da Babanija nije (ili barem nije samo) autorov zavičaj, čitatelja će navesti ne samo činjenica da u Babaniji obilno rastu baobabi i banane, nego i to da u njoj žive ili su živjeli Pier Paolo Pasolini, Debbie Harry, Stefan Zweig ili Hanna Schygulla.
Ovih nekoliko primjera bjelodano potvrđuje da se ne može odgovoriti ne samo na pitanje gdje je, nego ni što je uopće Babanija. No, budući da Babanija nesumnjivo postoji, evo je tu u knjizi koja je dobila nagradu, možda bi pravo, pa i jedino pitanje glasilo – zašto postoji Babanija? Zašto autor nije napisao ili knjigu o (posve) stvarnom zavičaju ili pak knjigu o (posve) izmišljenom prostoru nego se odlučio za nešto između? Jedan od odgovora na to pitanje mogao bi glasiti zato što on svoj zavičaj tako vidi, ili barem samo tako može o njemu pisati. Zavičajna književnost – kojem korpusu nagrađena knjiga barem dijelom pripada – obično govori o stvarnom zavičaju, o njegovim ljepšim ili manje lijepim stranama. Tako i najpoznatiju zbirku pjesama autora čiju nagradu danas dodjeljujemo, Galovićevu Z mojih bregov, tzv. obični čitatelji doživljavaju kao slikovnicu podravsko-bilogorskih vinograda, prepoznajući u njoj stvarne pejzaže, klijeti, osobe itd. I u tome ne griješe. No, ima tu još nečega – počevši od krvavog mjeseca, preko sjenovite šume do mističnog neznanca kojeg se lirski subjekt strašno boji. Koliko god da je sličan onome stvarnome, zavičaj tematiziran u Galovićevoj zbirci ujedno je, dakle, i fikcionalan.
Na takvom je tragu i knjiga današnjeg laureata, koja je po pitanju ontološkog statusa zavičaja otišla nekoliko koraka dalje od slavnog prethodnika, ali i cjelokupne tradicije hrvatske zavičajne književnosti. Kirinova Babanija ponudilaje moderan, po mnogočemu originalan način tematiziranja zavičaja, svrstavši se među najbolja ostvarenja tog korpusa. Kirin o zavičaju piše onako kako je možda jedino i moguće – kao o činjenici koja je istovremeno i stvarna i nestvarna, koje i ima i nema, kao o nečemu što je slično onome što postoji u zbilji, ali ako želimo možemo u njemu vidjeti i više od toga. Kada tome pribrojimo izrazito metatekstualno i intertekstualno orijentiranog iskaznog subjekta, čiji hibridni poetsko-prozni zapisi plešu po rubu ludizma, dobivamo po mnogočemu jedinstvenu knjigu, čiji se temeljni motiv – Babanija – uzdiže na razinu univerzalne metafore stvarno-nestvarnog zavičaja, kakav možda jedino i postoji. Poručuje nam to i sam iskazni subjekt u jednoj pjesmopriči: „Kao i sve drugo što izgleda kao izmišljena priča, i ova je priča stvarna, samo što ste vi nestvarni, i vama nema pomoći“.
doc. dr. sc. Mario Kolar,
predsjednik prosudbenog povjerenstva
