Kristian Novak dobitnik Nagrade Fran Galović 2017.

Dodjelom Nagrade Fran Galović Kristianu Novaku za roman Ciganin, ali najljepši u subotu 28. listopada završila je 24. Galovićeva jesen, međunarodni festival književnosti. Uz novčanu nagradu od 10.000 kn, Novaku su uručeni i diploma i statua, rad mladog umjetnika Marka Lončara iz Koprivnice. Nagradu mu je uručio gradonačelnik Grada Koprivnice Mišel Jakšić.

kristian-novak

U obrazloženju nagrade, u ime prosudbenog povjerenstva Mario Kolar je istaknuo da se radi o velikom hrvatskom romanu koji će, „ako budu imali sreće, upoznati i čitatelji drugih jezika. Do tada, dakle do trenutka kada će Novak postati svjetskom književnom zvijezdom, moći ćemo se hvaliti da smo ga mi imali prvi priliku čitati. Barem smo, eto, u nečemu prvi, barem smo u nečemu ispred svijeta.“ Posebno je pak istaknuo to da roman problemu zavičaja pristupa višeslojno, pokazujući ga istovremeno „i kao blagoslov i kao prokletstvo“. U povjerenstvu su još bili Željka Lovrenčić i Matija Ivačić, a Novak je najviše glasova dobio i od čitatelja koji su za svojeg favorita mogli glasovati u knjižnicama u Koprivnici, Križevcima, Đurđevcu i Virju.

Svečana dodjela održana je u koprivničkoj Knjižnici i čitaonici Fran Galović, gdje je dodijeljena i Nagrada Mali Galović za učeničke književne radove. Prvu nagradu osvojila je Lara Štajduhar iz Bjelovara za priču Dobar grah, drugu nagradu osvojila je Nina Nemet, učenica OŠ Sveti Martin na Muri za pjesmu Deda Tinček, a treću Jelena Gojšić, koprivnička gimnazijalka, za prozno-pjesnički zapis Netko.

U sklopu završne večeri festivala, prisutnim su se predstavili i gosti festivala, Kees van Meel iz Nizozemske, Jan Gavura iz Slovačke, slovenski pjesnici Peter Semolič i Andrej Hočevar te hrvatski pisci Maja Kušenić Gjerek, Tomislav Šovagović i Siniša Matasović, koji su tijekom festivala gostovali i u srednjim školama i knjižnicama u Koprivnici, Križevcima i Đurđevcu.

DODATAK

Obrazloženje dodjele Nagrade Fran Galović 2017.

Na ovogodišnji natječaj za Nagradu Fran Galović za najbolju knjigu na temu zavičaja i/ili identiteta pristigle su rekordne 52 knjige. No, osim velikog broja, ove godine zavidna je bila i kvaliteta prijavljenih naslova, što svjedoči kako su tematski okviri natječaja jednako aktualni danas kao i prije stotinjak godina kada ih je u svojim besmrtnim stihovima, prozi i dramama tematizirao Fran Galović. Prosudbeno povjerenstvo za dodjelu nagrade, koje je djelovalo u sastavu: Željka Lovrenčić, Matija Ivačić i Mario Kolar (predsjednik), imalo je, dakle, težak zadatak odabrati deset finalista, među koje, na kraju, za dlaku nisu ušle neke odlične knjige, poput romana U potrazi za početkom kruga Marinka Košćeca, Maksimum jat Tee Tulić itd. Od odabranih 10 finalista svatko je ponudio svoj pristup temi zavičaja i identiteta. Tako su Mihaela Gašpar (O čajnicima i ženama), Tomislav Šovagović (Ispod skala), Goran Tribuson (Vrijeme ljubavi) i Damir Karakaš (Sjećanje šume) ponudili intimniji pristup, prvo troje i na rubu dokumentarnosti. Intimniji pristup gajili su i Bekim Sejranović (Dnevnik jednog nomada), koji je ipak pustolovnije orijentiran i Mirko Ćurić (Smrt Petera Petera Esterhazya) koji je skloniji esejiziranju i misaonosti. Dražen Katunarić (Smiješak Padra Pija), Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) i Ivica Ivanišević (Primavera) intimnim su pak propitivanjima dodali i širi društveni kontekst, jednako kao što su zavičajnima dodali globalne koordinate, koje nisu bile dovoljne Denisu Peričiću (Techno gost) koji u svoj zavičaj dovodi povijesne i likove iz popularne kulture. To što su u finale ušla odreda prozna djela, pritom ne govori o sklonostima povjerenstva, nego odslikava realno stanje među prijavljenim djelima.

U svakom slučaju, koliko je god konkurencija ove godine bila iznimno velika, pa osim odabranih deset finalista možemo govoriti i o širem krugu vrlo vrijednih književnih djela, odluku o dobitniku nagrade povjerenstvo je donijelo brzo i jednoglasno, jednako kao što su i čitatelji, koji su za svojeg favorita glasovali u knjižnicama u Koprivnici, Križevcima, Đurđevcu i Virju, uvjerljivo najviše glasova dali upravo toj knjizi.

Dobitnik ovogodišnje Nagrade Fran Galović je Kristian Novak za roman Ciganin, ali najljepši, koji je objavila nakladnička kuća Oceanmore iz Zagreba.

Osvojivši prije četiri godine naklonost čitatelja, kritike, medija, kazalištaraca, filmaša i koga sve ne svojim romanom Črna mati zemla (2013), Kristian Novak svojim je najnovijim romanom potvrdio status jednog od najvažnijih suvremenih hrvatskih pripovjedača, kojeg će, ako budu imali sreće, upoznati i čitatelji drugih jezika. Do tada, dakle do trenutka kada će Novak postati svjetskom književnom zvijezdom, moći ćemo se hvaliti da smo ga mi imali prvi priliku čitati. Barem smo, eto, u nečemu prvi, barem smo u nečemu ispred svijeta.

Ciganin, ali najljepši složen ali čitak, oštar, hrabar, intrigantan i potresan, ali i topao, iskren i dubok roman, jednom riječju veliki roman hrvatske književnosti o kojem se mnogo govori, ali će se i još više govoriti, i to ne samo u nas. Strukturiran kao pripovjedački kvartet potpuno različitih likova, roman filigranski zasijeca u potkožno tkivo intimnih i društvenih trauma, zastranjenja i strahova. Ono što povezuje sredovječnu Međimurku Milenu, mladog Roma Sandija, iračkog migranta Nuzata i zagrebačkog policajca Plančića, čije ispovijedi pratimo tijekom romana, ponajprije je njihova osobna izgubljenost, koja se reflektira i kao društvena odbačenost. I to jednako u međimurskom Sabolščaku, iračkom Mosulu, metropolskom Zagrebu ili romskom Bukovu Dolu. Dok su neki od njih izmješteni iz vlastita zavičaja zbog ratnih strahota, drugi su stranci u vlastitu zavičaju zbog toga što su iznevjerili očekivane obrasce ponašanja. Posebno se to odnosi na Međimurku Milenu i Roma Sandija među kojima se i dogodila ljubav, koju su, kao društveno neprihvatljivu, morali skupo platiti.

Oko pripovjedačkog kvarteta pojavljuje se cijela lepeza do najsitnijih detalja izdiferenciranih likova, među kojima su najzanimljiviji  Milenin ostarjeli, ali trezveni djed Japica, Sandijev poduzetni otac Đani i bolesna, ali prekognitivna majka Albina, Sandijevi prijatelji, demonski Mirza i izgubljeni Tompo, Nuzatov suputnik i supatnik Azad, sabolščanski krijumčar Hamer itd., čije su sudbine jednako tragične. Upravo je strah u svim svojim nijansama onaj čimbenik koji likove tijekom cijelog romana tjera na različita zastranjenja. No, bitno različito kulturološko i društveno podrijetlo likova tek je okvir radnje, a prava tema romana je nadilaženje takovrsnih zapakiravanja te sagledavanje svačijeg slučaja ponaosob. Ovo je, dakle, roman o pojedincima, a ne kolektivima, o osobnim sudbinama, a ne načelnim problemima kojih su dio. Nasuprot uobičajenim stereotipizacijama Novak u romanu iznimno upućeno i uvjerljivo portretira pripadnike svake od spomenutih zajednica, pokazujući kako su u načelu svi kolektiviteti bitno raslojeni te im ne smijemo bezrezervno prilijepiti ove ili one etikete. To se bjelodano manifestira već i na razini osobitosti govora svakog od likova, zbog čega Novaku posebno valja skinuti kapu. Tako osim kulturološke, društvene i diskursne ovaj roman krasi i rijetko viđena jezična raslojenost. I to ne samo korištenje jezika različitih skupina (međimurska kajkavština, hrvatski standardni, zagrebački, irački i romski jezik), nego i njihovih idiolekatskih podvarijanti.

Najveći teret predrasuda, strahova i trauma pao je na Sandijeva leđa, koji ustvari i nije želio ništa više nego dostojanstveno živjeti. No, niti mu domicilno niti društvo u koje se htio uključiti nije htjelo dozvoliti taj društveni i kulturološki transfer. Stoga mu nije preostalo ništa drugo nego odvezati čvorove kojima ga je pauk, koji mu je zarobio srce, zavezao za ovozemaljsko te lagan i oslobođen sreću potražiti u novoj stvarnosti, pa bila ona i negdje između ovog i onog svijeta. U tom se smislu vezanost za ovozemaljsko, dakle za zemlju, pa bila ona i u zavičaju kao fizičkom i duhovnom čovjekovu ishodištu, u određenim slučajevima pokazuje kao prokletstvo, jednako kao što se postizanje cjelovitog identiteta pokazuje kao nemoguće. Iako svjesni toga, Novakovi likovi ipak čine sve ne bi li se vratili u zavičaj, kao predodžbu mjesta kojem pripadaju, mjesta u kojem će se osjećati sigurni. I upravo je takav neidealistički, slojeviti pristup problemu (ne)pripadanja zavičaju, koji je i blagoslov i prokletstvo, jedan od glavnih razloga zbog kojih maestralni Novakov roman zaslužuje ovogodišnju Nagradu Fran Galović.

U ime prosudbenog povjerenstva,

dr. sc. Mario Kolar, predsjednik

© 2014 Galovićeva jesen. Sva prava pridržana