Od stotinjak učeničkih književnih radova pristiglih na natječaj za Nagradu “Mali Galović” iz cijele Hrvatske, prosudbeno povjerenstvo, koje su činili Zoran Maljković (predsjednik), Tomislav Zagoda i Darko Pernjak, odabralo je tri najbolja rada.
Nagrađeni su Veronika Bajsar, učenica Strukovne škole Virovitica, za pjesmu Kam dale? (mentorica Marija Karácsonyi), Una Bebek, učenica Osnovne škole „Braća Radić“ Koprivnica, za pjesmu Zanavek zgubleni svet (mentorica Ivana Pintarić), i Tena Šegović, učenica Gimnazije Josipa Slavenskog Čakovec, za pjesmu Boje sreće (mentorica Zlatka Grahovec Soldat).
Nagrade su učenicima dodijeljene 4. studenog u Koprivnici na središnjoj svečanosti 30. „Galovićeve jeseni“.
Una Bebek čita nagrađenu pjesmu Kam dale?
Tena Šegović čita nagrađenu pjesmu Boje sreće
NAGRAĐENI RADOVI
VERONIKA BAJSAR
Strukovna škola Virovitica
Mentorica: Marija Karácsonyi
Kam dale?
Tmuren je denes den.
Mene pela cug ažuren.
Gledim siv grad v koj sam došel,
Kroz misli mi je kraj moj prošel.
Ko bu mesto mene trsje flaksal,
za vročine letne sav malaksal.
Ko bu gledel jeseni moje lepe, zlatem ofarbane
i dunjom slatkom navek namirišljane.
Kad bum opet videl zime svoje ladne,
deklice kaj anđelke prave i snega pune grane.
Kad bum v proleće opet črlene makove vidil,
Dok livadam zelenim uz veter plešu im se divil.
Ah, kraju moj, gda bum te opet videl?
Grad buren z cestam sivim neje mi se svidel.
Više čuti nemrem pesmu starih pajdaša,
nit videt lepotu zlatnih salaša.
Stadu brige v glavi da se roje,
dok pred menom dve ceste stoje.
Jedna me oče na nogu visoku pelati ,
a druga na peščanu stazicu vrnuti.
Srce sad me pita uz velike žale:
Kam dale?
K hiži svojoj dal da gibam,
il po tuđem da do na kraj života skitam.
tmuren – tmuran; denes – danas; den – dan; pela – vozi; cug – vlak; ažuren- brz; gledim – gledam; v – u, koj – koji; došel – došao; prošel – prošao; ko – tko; bu – će; mesto – umjesto; trsje – vinograd, flaksal – kosio; vreme – vrijeme; vročine – vrućine; letne – ljetne; malaksal – umarao se; gledel – gledao; lepe – lijepe; zlatem – zlatom; ofarbane – obojane; navek – uvijek; namirišljane – namirisane; videl, vidil – vidio; ladne – hladne; deklice – djevojčice; kaj – što; proleće – proljeće; črlene – crvene; veter – vjetar; gda – kada; bum – budem; buren – buran; z – s/sa; cestam – cestama; svidel – svidio; nemrem – ne mogu; pesmu – pjesmu; pajdaša – tamburaški bend; videt – vidjeti; lepotu – ljepotu; pred menom – preda mnom; dve – dvije; oče – hoće; pelati – voditi; na visokoj nozi – živjeti dobro/ biti bogat; peščanu – pješčanu; kam dale – kamo dalje; hiži – kući; dal – dali; gibam – žurim; skitam – lutam
UNA BEBEK
Osnovna škola „Braća Radić Koprivnica“
Mentorica: Ivana Pintarić
Zanavek zgubleni svet
Jaaj, gle kak ova beba skupa kolica ma.
A gle s kakim se skupim mobitelom onaj dečec igra.
Ma ova je deklička kaj bogica oblečena,
a ona kaj stoji kre nje se marke na sebi ma.
Denes sakaj moreš za decu čuti
dok je negdar pri nas se drukčeše bilo.
Od dena gda se beba zrodila
se dok je več vu školu stareša išla.
Nesu se deca pre v bolnici rađala.
V mojemu podravskom kraju
čudo rađanja se na slamarici prekritoj
starim plahtama zdogađalo.
Z vankušom z belim šlinganim presvlakama
malo dete se v zipki pokrivalo.
Čak do treče, četrte godine
mamino mlekeco so pili.
I ze selskog domaćinstva so se hranili.
Gris, trenčec na mleku, cvrtje,
se so to njihove delicije bile.
A pajdašeki tek…
E, to je i pri gladnima i pri sitima navek upalilo.
Deci se ne nikaj novo kupovalo,
se se je ručno doma delalo.
Suknjice od belog platna
i muška i ženska deca su nosila.
Tek gda so malo zrasli
dečece so z haljinki
vu platnene gače i lače oblačili.
Internet i mobiteli tad još nesu ni postojali.
Zvečkice od semenki i krpene lutkice
bebama su najlepše igračke bile.
Posle so se dečeci i deklice v igrama podelili.
Sačega je tu bilo.
Guranje obručov, kuhanje kolačov od blata,
venčiči od cveća, školice, žabice, skrivača.
Za bole veselje su si malo i popevali:
„Križ kraž Matejaž,
kaj mi daš,
dam ti groš,
kaj si kupiš lepi mali nož
kukec palec pezdec cvaj poć.“
Se je to denes kakti neki zaboravleni,
zanavek zgubleni svet.
Cele dane na mobitelima visimo
mesto da jednostavneše živimo
i taj zaboravleni svet z zaborava zvlečemo.
Inače deca začas nedu znala
povest i običaje svog zavičaja.
Al ja to nečem tak.
Za mene to nigdar ne bu
zanavek zgubleni svet.
Zato si bom i denes i zutra i za deset let
Križ kraž Matejaž popevala,
z osmehom se to svojoj deci pripovedala
i navčila ih kak budu i ona to bogatstvo čuvala.
dečec – dječak; deklička – djevojčica; ma – ima; kre – kraj; pre -prije; drukčeše – drugačija; vankuš – jastuk; trenčec – kašica; cvrjte – jaja s brašnom i mlijekom; pajdašeki – komadić kruha sa špekom i lukom; lače – hlače; kukec palec pezdec cvaj poć – bez doslovnog značenja u dječjoj brojalici; zvlečemo – izvučemo; nedu – ne budu; nečem – neću; nigar – nikad; navčila – naučila
TENA ŠEGOVIĆ
Gimnazija Josipa Slavenskog Čakovec
Mentorica: Zlatka Grahovec Soldat
boje sreće
zamišljam kišu
i igru djevojčice i dječaka.
bez srama nose kabanice
i gumene čizme.
jezikom pokušavaju uhvatiti svaku kapljicu
ovog pljuska.
skaču po blatnim lokvama
i ne mare za odjeću,
ionako će je mama oprati.
njihovi osmijesi daju više boje
ovom jednoličnom papirnatom gradu
od jarkih boja njihovih kabanica.
zamišljam kolika je sreća
pronađena tamo
gdje je nema.