Od 66 književnih radova učenika pristiglih na natječaj za Nagradu “Mali Galović”, povjerenstvo koje su činile Ida Gašpar, Suzana Jarnjak Ivanović i Maja Krulić Gačan, odabralo je tri najbolja rada.
Nagrađene su:
1. Leonarda Rukavina, učenica 5. razreda Medicinske škole Ante Kuzmanića Zadar, za pjesmu Konop (mentorica Anja Gligora, mag. philol. croat.), pohvaljena zbog izražajne jednostavnosti, simboličke slojevitosti, autentičnosti jezika i emocionalne zrelosti
2. Maša Kresojević, učenica 1. razreda Gimnazije “Fran Galović” Koprivnica, za prozni tekst Vrana (mentorica Romana Šutalo, prof.), nagrađena zbog originalne ideje, društvene kritičnosti i vješte satire
3. Eva Siladić, učenica 8. razreda Osnovne škole Ludbreg, za pjesmu Polek nje (mentorica Marta Vrban), odabrana zbog topline i iskrenosti pjesničkog izraza, ritmičnosti te uspješne uporabe kajkavskog narječja.
Nagrade su učenicama dodijeljene 17. listopada u Koprivnici na svečanosti 33. „Galovićeve jeseni“.
U nastavku pročitajte nagrađene radove:
LEONARDA RUKAVINA
Medicinska škola Ante Kuzmanića Zadar
Mentorica: Anja Gligora, mag. philol. croat.
Konop
Did je zna vezat konop
na sto načina.
Meni je svaki bija isti.
On bi se nasmija
kad bi ga krivo uvatila
i reka:
— Ne tako.
Konop ti panti ruku.
Onda bi ga odveza
i počea ispočetka.
Liti bi sidili isprid kuće
dok bi se iz kala čulo
kako neko doziva nekoga
priko dva dvora.
Žene bi nosile spizu.
Muški bi popravljali kaiće.
Dica bi trčala bosa
i vraćala se doma
tek kad bi ih neko treći
doša tražit.
Sve je imalo svoje vrime.
Riba je imala jutro.
Mriža je imala podne.
Večer je imala šum mora
i vrata koja se zatvaraju
jedna za drugima.
Did bi tada namota konop
oko ruke
i ostavia ga pod strehu.
Svake godine isto.
Dok jedne jeseni
nije.
Konop je osta na iston mistu.
Kiša ga je posivila.
Sunce ga je stanjilo.
A ruka više nije dolazila po njega.
Posli su se ljudi počeli selit.
Jedan u Zadar.
Jedan u Njemačku.
Jedan je proda kuću
i više ga niko nije zva
po nadimku.
Na mulu je ostalo
više praznih kaića
nego ljudi.
I meni se činilo
da se selo svake godine
malo smanji.
Ne na karti.
Nego ovako.
Za jedan glas.
Za jednu uru isprid kuće.
Za jedno ime
koje više niko ne izgovori
onako kako ga je izgovarala
njegova mater.
Jednog jutra
našla san didov konop.
Uzela san ga u ruke.
Bia je tvrd
od soli.
Pokušala san napravit čvor.
Nisan znala.
Ruke su mi klizile.
Konop se odmota
i padne na pod.
I tada san se sitila
onoga što mi je reka.
Da konop panti ruku.
Pa san ga opet uzela.
Polako.
Kako me učija.
Jedan krug.
Pa drugi.
Pa kraj kroz sredinu.
Kad san završila,
čvor je bija kriv.
Ali drža je.
I prvi put mi je bilo jasno
da neke stvari
ne nestanu kad ljudi odu.
Samo više nema nikoga
da ih radi na isti način.
Rječnik: panti — pamti; liti — ljeti; siditi / sidili — sjediti / sjedili; isprid — ispred; kal — uska ulica između kuća; priko — preko; dvor — dvorište; spiza — hrana, namirnice; kaić — mali čamac; dica — djeca; vrime — vrijeme; mriža — mreža; streha — nadstrešnica, krovni prevjes; mulu / mula — kameni gat, pristanište; mater — majka; sitila se — sjetila se; did — djed
MAŠA KRESOJEVIĆ
Gimnazija “Fran Galović” Koprivnica
Mentorica: Romana Šutalo, prof.
Vrana
Svakog se jutra budim u svom stanu, gledam na grad. Našminkam se i busom idem u školupromatrajući kroz prozor vrane. Živim s mamom, tatom, starijim bratom i mlađom sestrom. S drveća pada žuto, narančasto, crveno i smeđe lišće. Kiši svaki drugi, a temperatura padne ispod 10 stupnjeva svaki treći dan. Vrane krešte svaki dan.
U školi se družim sa svojim prijateljicama. Škola je baš super kad se ne moraš brinuti o ocjenama. Naravno, zadaće i ispiti jesu teški, ali „Uspjeh uvijek dođe onima koji se trude.”, kaže moj tata. Nastavnici su nastavnici, nemam komentar jer moja mama kaže: „Šuti, ako nemaš nešto lijepo reći”. Poštujem svoje roditelje i mislim da ih uvijek treba slušati. Jako su uspješni ljudi. Moja mlađa sestra ide na balet, a brat trenira nogomet. Ne bavim se sportom, osim trčanjem u slobodno vrijeme (uglavnom da izbjegnem vrane), što nije čudno s obzirom na to da uopće nisam kompetitivna. Išla sam na odbojku, ali sam se ispisala. I ne fali mi. Čitam puno knjiga, imam tajni profil na Instagramu gdje objavljujem mišljenja o njima. U mom je životu sve lijepo i vrijedno Instagrama: marljiva sam, imam dečka, bavim se fotografijom… Sve. Sve. Skoro sve… osim glupih vrana!
Uvijek su tu, progone me. Ulijeću u fotografije, krešte kad učim za ispit, oblijeću cijeli grad i plaše prolaznike svakog parka. Čini mi se kao da s tim crnim beštijama nitko ne može izaći na kraj. Gradska uprava kaže: „Ne može se ih otjerati nikako, jer bi to narušilo ekosustav.” Ma baš! Ne volim vrane, a ni one ne vole mene. Najgora mi se noćna mora pojavi svako malo: gledam vranu u oči. Svjedočanstvo izravno iz mog dnevnika: “Gledam u dubinu. U te crne oči, pune mržnje. Vrana me ne razumije jer je životinja. Osjećam se nadmoćno na trenutak, ali svjesna sam da ni ja ne razumijem nju i moja moć slabi. I onda se pretvorim u sir i proguta me. Poput bajke.” Tu sam bajku oduvijek mrzila, kao što mrzim i vrane. Glupe sirojedne vrane.
Kad sam prvi put sanjala taj san, probudila sam se u hladnom znoju, ali smirila sam se pogledom na grad. Ruka mi je blago drhtala dok sam stavljala maskaru, ali kava je pomogla. Busom sam otišla u školu pokušavajući kroz prozor ne gledati vrane, no teško ih je ignorirati kad ih je toliko. Mama sprema stan, kuha ručak i telefonira, tata je u uredu, stariji brat markira da bi pušio s društvom, a mlađa je sestra u sedmom razredu (daleko najteža stvar na popisu). S drveća pada narančasto, crveno i smeđe lišće. Kiši svaki dan, a temperatura je svakodnevno oko 10 stupnjeva. Vrane krešte.
U školi se družim sa svojim prijateljicama. Baba iz matematike opomenula me zbog brbljanja. Odvratila sam joj da su jednadžbe potrebne samo siromašnima te da moj tata može kupiti tvornicu kalkulatora ako želi. Bila sam odvažna i nagradili su me povicima i pljeskom. Moj je dečko izveo stajaće ovacije. “Uspjeh uvijek dođe onima koji su odvažni.”, kaže moj tata. Bila sam na razgovoru kod ravnatelja, drugi put ovo polugodište. Ne znam zašto, ali osjećala sam se manje kul nego nakon što sam odbrusila babi iz geografije da nam zabranjuje žvake samo zato što je ljubomorna jer nema zube. Ne znam zašto je ova pobjeda bila manje slatka, valjda su me i dalje mučile vrane. No dobro, bar sam još popularnija! Nastavnici su nastavnici, dalje nemam komentara jer moja mama kaže: “Šuti, kad si rekla sve što je vrijedilo reći.”
Poštujem svoje roditelje: tako dobijem džeparac. Ruka ruku mije. Moja mlađa sestra sad ide na atletiku, a brat se kasnije vraća s treninga. Idem spavati nakon što sam dovršila zadaću i na Instagram stavila najnovije slike. Nisam loše sanjala, nisam dobro sanjala. Nisam ni sanjala… Busom sam otišla u školu pokušavajući kroz prozor pogoditi vrane papirima iz bilježnice, no teško ih je pogoditi. Mama sprema stan, kuha ručak i odlazi na razgovor s urednikom, tata ponosno javlja svojim radnicima (bivšim radnicima) da će ih zamijeniti AI-em, stariji brat pije, a mlađa je sestra u sedmom razredu (daleko najteža stvar na popisu). S drveća pada crveno i smeđe lišće. Vrane krešte.
U školi se družim sa svojim prijateljicama, osim s njom. Jučer sam na Instagramu objavila slike s tuluma. Pokušala sam joj objasniti da se radilo o izazovu, ali ignorirala me. Osjećam se krivo, ali idem dalje. “Uspjeh uvijek dođe onima koji ne troše riječi na zamjenjive.”, kaže moj tata. Nastavnici su nastavnici, dalje nemam komentara jer moja mama kaže: “Ne privlači pozornost na sebe kad imaš plan.”
Kupili su mi novi iPhone. Obožavam svoje roditelje! S ovom ću kamerom biti opreznija. Moja mlađa sestra sad ide na tenis, a brat se vratio treningu jer želi impresionirati novu curu. Prije spavanja još jednom prolazim kroz plan. Ništa me neće zaustaviti. Onaj tko misli da nisam kompetitivna, sigurno nikad nije igrao odbojku.
Busom sam otišla u školu, vrane su kreštale: “NASILJE, NASILJE!” Mama sprema stan ignorirajući vrane koje krešte: “VARAŠ MUŽA, VARAŠ MUŽA!” Tata stišće ruku kolegi. Tatina vrana kriješti: “ŠKRT SI! ŠKRT SI! ŠKRT SI! Kolegina vrana krešti: “KRADEŠ MU ŽENU!, KRADEŠ MU ŽENU!“ Stariji brat nema vrane, njemu krešti razrednik: “ZADNJA ŠANSA! NEMA VIŠE MARKIRANJA!”, a mlađa je sestra u sedmom razredu (daleko najteža stvar na popisu). S drveća pada smeđe lišće. Vrane krešte.
U školi sam napokon provela plan. Gurnula sam štrebericu ravno u svoj ormarić nakon zvona. Smijala sam se i uživala u svojoj osveti. Vrana koja je do sada kreštala, sad je plakala. Tako joj i treba. “Uspjeh uvijek dođe onima koji se trude, a moja se kći jako trudi.” rekao je moj tata pruživši kuvertu sucu finala juniorskog prvenstva. Vrani mama zasigurno nije rekla: “Šuti, ako nemaš nešto lijepo reći.” Vrana je o kuverti prokreštala treneru. Izbacili su me. Zbog vrane.
Dok sam pokušavala zaključati vrata ormarića, vrana je počela kreštati: “Ti si daleko najgluplja osoba koja me ikad gnjavila! Čak i vrtićarci znaju da je u basni gavran! Bajka i basna nisu isto, a tebi su vrane popile mozak!” Citirala je moj dnevnik! Ključić mi je ispao iz ruke. Vrana je nestala zajedno s mojim samopouzdanjem. Gavran je poletio ravnatelju, a zatim kreštao svima na uho o basni i siru.
Roditelji su vikali na mene, ne zbog nasilja, nego zbog količine novca koju će sad morati potrošiti na mito za ravnatelja. Rasplakala sam se. Nisam htjela u školu gdje svi znaju da nisam sposobna razumjeti basnu za petogodišnjake. A još sam se manje htjela suočiti s činjenicom da sam postala školski nasilnik. Porazgovarat ću sa školskim psihologom jer od roditelja ništa: istresu novčanik pa ih više nije briga.
Bitno da je vrana sad slobodna kao ptica.
Ili gavran.
I gavran.
I vrana i gavran.
Odletješe svi kao i moja popularnost. Još malo pa sam se riješila gimnazije. Još dvije godine pa fakultet. Tko zna, možda ću se dotad promijeniti. Ne znam još želim li, doduše. Jer činjenica je da je život lakši dok si bogat i popularan. Imam vremena odlučiti. Vrijeme je novac… A mojoj obitelji novca uopće ne fali! Tko zna, možda ću studirati i ornitologiju…
EVA SILADIĆ
Osnovna škola Ludbreg
Mentorica: Marta Vrban
Polek nje
Na stranu lasi,
osmeh blista,
z njom je svet kak bajka čista.
Navek ji nekam letiju smeđe oči,
glediju kak mi najbole moreju pomoči.
Od prvog dneva mi pomaže oko škole,
i domaj me vuči koječemu,
pre sakog mojeg testa
una mi ublaži tremu.
Furt si mislim
de bi bez nje bila
i ruki koje me grliju,
ruki mefki kak svila.
Saveti njezini držiju me na mesti,
dok me verno prati na životni cesti.
Život me nit pazi, nit mazi,
zato je mama tu
da se zapreke z menom gazi.
I una nit visoka, nit mala, sakomu bi čoveku vu srce stala.
Rječnik: lasi – kosa; osmeh – osmijeh; svet – svijet; kak – kao; dneva – dana; ji – joj; navek – uvijek; vuči – uči; pre – prije; una – ona; furt – stalno mefki – mekanih